Automatska skica

Opis grada Banja Luke iz 1890. godine – varoš koja je zbog svoje ljepote nazvana Bajna luka

Banjalučka varoš je važila za jedno od ljepših naseljenih mjesta u Bosanskoj krajini. Zbog toga su je često nazivali i Bajnom lukom. Granice su joj na istoku išle do Krcmarice i Dedicinog brda; na zapadu do Lauša, Motike i Petripevaca; na sjeveru do Dragocaja i na jugu do Starcjevica i Kabajkovaca. U njoj je tada živjelo između 12 000 i 14 000 stanovnika, od čega je bilo 2 400 Srba, dok je ostatak otpadao manjim dijelom na Hrvate i većinom na Bošnjake. Osim toga bilo je nešto malo Jevreja i Roma.

Sastojala se iz dva dijela – gornje i donje varoši (gornj i i donji šeher), među kojima se sa lijeve strane rijeke Vrbas ističe poznata tvrđava, koja se zidala još u periodu bosanskih kraljeva.

Pravoslavci su posjedovali dvije crkve, jednu na lijevoj strani a drugu na desnoj strani rijeke Vrbas. Prva je sagrađena 1879. godine i u njoj se slavi Trojicin dan, dok je druga izgrađena godinu dana kasnije na mjestu stare crkve koja je 1876. godine opljačkana i zapaljena. U njoj se slavi Mali Gospojin. Rimokatolici su posjedovali jednu crkvu. Muslimani su imali veliki broj džamija, ali su mnoge bile zapuštene, dok je najznamenitija Ferhadija. U gornjem šeheru se u podnožju planine nalazi sumporna banja, koja je izgrađena još u vrijeme Rimljana. Pretpostavka je da je stara preko 1 300 godina. Banja je veoma posjećena, a u vlasništvu je muslimana, koji posjeduje kuću odmah uz banju. U njezinoj okolini su bile još dvije banje ali su stradale uslijed zemljotresa. Zbog tih banja i varoš je nazvana Banjaluka.

Od škola najznamenitija je pravoslavna osnovna škola, koja je u vrijeme osmanskog perioda nazivana pravoslavna bogoslovija. Posjedovala je dva sprata, na prvom su stanovali učenici dok je na drugom stanovalo osoblje škole. Pored spomenute škole postojala je i rimokatolička i komunalna škola. Bošnjaci su pohađali nižu tursku gimnaziju i trgovačku školu.

Od novijih većih zgrada ističe se duhanska fabrika, koja je dovršena 1889. godine. U njoj je radilo oko 250 osoba. Niži društveni slojevi stanovništva su vjerovali u raznorazna praznovjerja poput vukodlake vile i vještice. Često su odlazili fratrima da ih iscijele ili su išli drugim vjerskim licima da im urade raznorazne zapise i sl. Zanatske radnje su bile u potpunoj stagnaciji, te se u gradu nalazilo još svega nekoliko zanatskih radnji.

Cestovna komunikacija sa ostatkom zemlje je bila jako dobra. Brojni putevi su je vezivali sa Sarajevom, Jajcem i Travnikom, dok je naročito kvalitetan bio put koji je vodio za Gradišku. Željeznica je postojala samo prema Prijedoru. Pijačni dan je bio utorkom, dok se za vrijeme “Trojicinog dana” održavao veliki vašer, koji je trajao sedam dana. Vašar su pored stanovnika BiH posjećivali i stanovnici Mađarske, pa čak i Istanbula. Prodavalo se žito, duhan, marva, svinje, konji, platno, čoja, vuna, lule, čaše, oružje, ramenje i druga raznovrsna roba.

Seosko stanovništvo je naročito uzgajalo raznorazne žitarice poput pšenice, raži, ječma, zobi, prohe. Posjedovala je i nekoliko vinograda a naročito su znamenite bile banjalučke lubenice. Obližnje šume su bile izrazito bogate vukovima, medvjedima, lisicama, zečevima, srnama, divljim svinjama, vjevericama, kunama tvorovima itd. Od rudnih bogatstava bilo je dosta olova, željeza i sumpora, dok se u Laušu iskopavao najkvalitetniji ugalj.

U blizini željeznice, sa desne strane rijeke Vrbas, trapisti su izgradili veliki samostan, u kojem su se naročito bavili ekonomijom i ljekarstvom. Njihov najpoznatiji proizvod je bio trapist sir i pivo. Sa lijeve strane rijeke Vrbas nalazile su se dvije tvornice – jedna za proizvodnju sukna, a druga za proizvodnju drva. Izlazni dan je bila nedjelja kada se u varoši okupljalo brojno stanovništvo i veselilo se sve do ponoći, nakon čega bi se vraćali kući.